|
|
| < | rujan, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Nova- stara ja!! Samo s malo više optimizma... I nije istina da se ne trudim napraviti razliku i biti bolja osoba svakim novim danom. Dodajte još malo filozofiranja i shvatit ćete mene i ponajviše naslov mog bloga...Bad blue bitch 4ever
**Sonja - specijalitet za oči, uši...**
**Helena - jednostavno/zanimljivo**
**Jelena - razlozi...i kad oni ne postoje...**
**Anđelika - aka Pinky......**
**Petra - moja razonoda, stavlja mi osmijeh na lice...**
**Witch - još smijeha i zdravih gadosti...**
**Gospodarica Kanala Otkrivenja - vrlo, vrlo zanimljivo, poučno i hmmm....odlično drugačije...**
**Ako nemaš za što umrijeti, nemaš ni za što živjeti.**
**Ako sam ono što imam, a ako se to što imam izgubi, tko sam onda?**
**Pobijediti znači ustati svaki put kad padneš.**
**To što jesi govori mi tako glasno da ne čujem to što pričaš.**
**Ponekad netko mora doći i povrijediti nas da bi shvatili koliko nam je lijepo bilo.**
**Čak i najopasniji pogled može pustiti suzu.**
**Na kraju uvijek završiš tako što poljubac za laku noć uvijek daješ pogrešnoj osobi.**
U četvrtak navečer odjebala sam Boljeg. Nije mi bilo lako, ni jednostavno. Nekoliko trenutaka kasnije Najbolji je odjebao mene. Shit. Veliki shit. U glavi kaos. Tako je i nastala pjesma "Grčevi". Dan prije sve je bilo savršeno. Presavršeno. Zašto mi tad nije bilo jasno da se Bog opet poigrava sa mnom? Jesam li donijela pravu odluku? Ništa mi više nije jasno. Posve izgubljena, zaspala sam u bunilu.
21.09. petak
Probudila sam se s jednakom boli u prsima s kojom sam i zaspala. Koliko puta srce može puknuti? Skupljam snagu, ustajem iz kreveta i spremam se za školu. Bez volje ulazim i izlazim iz autobusa, kao što ulazim i izazim iz škole. Ipak, nadam se da sam opet nešto krivo shvatila. Smijem se iako mi se povraća. Sjedim i tupo gledam u nepostojeću točku negdje tamo ispred mene. Samo je jedna slika pred očima. On i ja. Najgore moguće pitanje peče mi savjest. Je li se pomirio sa curom? Ozbiljna, pogledala sam duboko u njegove oči. Odgovor sam pronašla u podrugljivom osmijehu. Htjela sam pobjeći. Ne mogu ga više gledati.
...idi što dalje, dalje od mene...
Nakon nekoliko sati, na kavi poslije škole, srećem Boljeg. Vozi me kući, pravimo se da ništa nije bilo. Iako sam u vlastitoj glavi završila s njim, jedna novost natjerala me je da preispitam vlastite postupke. Bolji odlazi, i ne vraća se. Odlazi za 2 tjedna. Ne svojom voljom, posao je u pitanju i on tu ne može više ništa. Cijelo društvo je u kurcu. Nitko ne zna što bi rekao. Svi šute, on se trese od nervoze, ne može me ni u oči pogledati.
"Idemo van večeras?"
"Idemo. I napit ćemo se kao stoka." ...
Ajde, ajde, nije sve tako crno- sivo je.
Ajde, pa počni se više spremati za van. Nemam volje. Svake sekunde sve mi je teže i teže. Ipak, spremila sam se. Dok smo došle do birca, frendica >C< i ja već smo bile ukomirane. Ulazimo u birc, zauzimamo mjesto. Čekajući drugu frendicu >N<, shvaćamo da se ova noć više nikada neće ponoviti. Pijemo. Ločemo. Sve samo da zaboravim na bol. Jesam li uspjela? O, da. Itekako. Izlazimo iz birca, teturajući odlazimo u drugi. Tamo su Oni. Ostatak društva. Tamo je Bolji. Tamo su još dvojica- trojica koje barim. Ipak, grizodušje je preveliko, čak i u tom trenutku kad alkohol briše sve osjećaje. Svi plešu. Svi pjevaju. Nitko nije normalan. Takvo što nikada u životu nisam doživjela. Bolji sjedi. Tužan i izgubljen. Žao mi ga je. Uskoro, pada pod naš utjecaj. Osmijeh mu krasi lice, pleše, gledamo se. Nije mi teško. Onu prazninu koja je nastala u meni popunio je alkohol. Odlazimo u treći birc, no, ne zadržavamo se dugo. Frendica >C< i ja jedva odlazimo do fast fooda. Znam, znam koja budala tako pijana ide još i jesti? E, pa mi. To je svojevrstan ritual. Ulazimo u auto. E tu me već počinje izdavati vlastito sjećanje. Sjećam se samo bljeskova i nečijih lica. Bolji i ja odlazimo. Nije mi dobro. Stvarno mi nije dobro. Izlazim iz auta i povraćam. Ispovraćala sam dušu i sve što se moglo. Ponovno sjedam u auto. Tresem se. Zagrlio me je. Zaspala sam. Spavala sam sat i 45min. Kad sam se probudila, ležao je pokraj mene i gledao me.
"Šta radiš ti?"
"Ležim i gledam tebe kako spavaš."
... Da je netko drugi bio sa mnom tada, mogao me je silovati i šta ja znam još što sve ne. Eto, toliko sam bila ukomirana. Koja bi budala tad bila uz mene i čuvala me?
Subotnji mamurluk je prošao. Hvala Bogu.
Ipak, nakon svega; opet se potajno nadam (skrivajući to čak i od sebe same) onom istom oštom pogledu Najboljeg...
Bilo mi je fenomenalno vani, bez obzira na sve. Preživjela sam još jedan pad i to je najbitnije. Koliko će mi trebati da opet ustanem, to je već druga stvar.
...u tajnoj pregradi svog srca, kao uspomenu još te čuvam...
Grčevi i nemir,
slabost u dahu.
Hladno je.
Zgrčio se osmijeh,
poteklo grizodušje.
Hladno je.
Predala se uzalud,
bila sretna.
Prvi put
dala sve.
Sašiveno
puklo je srce.
Ljubila slučajno
srećom izazvana
ponadala se
ljubavi.
Hladno je.
Boli.
Ne prestaje.
Ne,
ne plačem,
noćas
umirem.
Kao prvo htjela bih vam se svima zahvaliti na silnim komentarima i lijepim riječima podrške koje ste mi uputili. Ne događa se to ipak svaki dan...
No, ne bih htjela da pomislite (vi koji me ne poznajete) da sam ja namrgođena i tužna osoba kojoj nije do ničega stalo. Zapravo, da me upoznate jako biste se iznenadili. 
Istina je da sam pesimistična, ali to se odražava samo na nekim pogledima i životnim stavovima kao npr. kad se budem utapala nitko mi neće pružiti ruku već će me još gurnuti štapom da potonem dublje. Inače sam energična (što ponekad prelazi u živčanost, ali za to nisam ja kriva nego otprije poznate posljedice koje vučem iz djetinjstva) i vesela osoba koja se trudi razveseliti sve oko sebe, pa čak, ako je to potrebno, ići od osobe do osobe i valjati gluposti; brukati se samo da bih vidjela osmijeh na nečijem licu. Prije mi to nije bilo pretjerano bitno, no, od ovog ljeta su se mnoge stvari promijenile. Iz bolno iskrene osobe postala sam okrutno iskrena i baš sve što mi prolazi kroz mozak u nekom trenutku kažem, bez obzira na to tko se nalazi oko mene. Nekima ljudima se to jako svidjelo i čak im je smiješno što više ne jebem živu silu i baš sve što mislim o nekoj osobi to joj izravno u lice i kažem. No, te druge ljude kojima to sve govorim njima se to (kao što bih i očekivala) ne sviđa. Ne znam koji mi je kurac, ali imam neku potrebu da baš svima "spustim" i da sve zajebavam, pa čak i profesore; njih još možda i najviše; i to na poseban način. Svi me pitaju šta mi je, što se sa mnom dogodilo... Nisam pretjerano sretna što sam zaljubljena, ali ja si tu previše ne mogu pomoći. Imam nekih ljubavnih dvojbi koje moram riješiti pod hitno, a muka mi je kad god se toga sjetim. Moram izabrati (a zašto?!
) između Boljeg i Najboljeg. Znam, znam, svi ćete reći odaberi Najboljeg, ali ni to nije tako jednostavno. Bolji ludi za mnom; što inače ne volim, ja volim trčati za dečkima, a onda opet kad ih dobijem nisu mi zanimljivi...to su one igre mačke i miša... On bi apsolutno sve učinio za mene. Nije da mi je loše s njim, super mi je, ali kad pomislim na Najboljeg stvore se mnogi problemi i sav ostali svijet stane. Najbolji je hmmm....jednostavno najbolji. Sve što sam ikad tražila od dečka i u potpunosti mi odgovara kao osoba. S njim mi je presavršeno, ali...ON IMA CURU. Znam, ni to nije problem, jer ju je već prevario sa mnom, ali ... Tu sve staje. Od toga nema dalje. Mogla bih se ja potruditi i bilo bi sve kako bih ja htjela, ALI moja najgora mana koja mi je uvijek stvarala probleme zove se ponos. I? Što učiniti? ...
Btw napokon mi je došlo do glave da je ovo blog i da mi je krajnje vrijeme da se počnem uistinu otvarati... tako da možete očekivati stvarno svašta... 
Jučer sam prošla kroz svoju staru ulicu. Nijedan osjećaj nije me obuzeo. Jučer sam išla kod doktora, ništa strašno- upala sinusa, standardno. U toj ulici koja vodi do Doma zdravlja proživjela sam veći dio svog života, svoje djetinjstvo. Ne mogu reći da me ne vežu lijepe uspomene za tu ulicu jer smo doslovno non- stop bili na ulici i nogometnom igralištu. No, mogu reći da me za kuću u kojoj sam živjela vežu ne baš tako lijepe uspomene.
Kao što znate, rat je uništio većinu ljudskih života (onih koji su preživjeli) i ostavio ogromne traume na svima. Istina, bila sam dijete, ne baš preveliko da sve zapamtim. Ipak, jedan od razloga mog preranog mentalnog sazrijevanja (već na kraju osnovne škole) je i taj glupi rat. Nije bilo baš lako biti jedina hrvatska obitelj na području u kojem vlada ratno stanje i nacionalna netrpeljivost. Svejedno nikoga ne mrzim, bez obzira na sve što sam doživjela i što sam bila prisiljena gledati. No, danas me neke stvari ipak zabole. Oni imaju veća prava u državi koju su htjeli razoriti i pokoriti, oni su na boljim položajima, oni ne žele preuzeti odgovornost za sve što su učinili sebi "nepoželjnima" i tako unedogled. Teško mi je gledati kako pljuju po Hrvatskoj a žive u njoj i iskorištavaju je maksimalno. Dobro, nije savršena ali nismo baš ni mi sami krivi za to. Svakim danom postajem sve više ogorčenija što se politike tiče. Mene više zaboli tko je šta, ne sudim ljude po nacionalnosti, narodnosti, boji kože, vjere i ostalom. Ako si pošten i dobar čovjek za mene si prvenstveno čovjek i ništa više niti manje. Tako se odnosim prema drugima i očekujem da se oni odnose prema meni. To bi bilo to što se te teme tiče.
Nerado prolazim tom ulicom. Često govorim sama sebi da je to sve samo u mojoj glavi, nasmijem se, pozdravim stare komšije, primjetim njihov osmijeh sažaljenja, kod nekih i umjetni osmijeh. Rat je teškim pritiscima razorio mnoge obitelji u smislu rastave braka, napuštanja i sl. Razorio je i moju. Nikada nije bila savršena, ali je bila moja. To sam nekada mislila. Sad mi je drago što smo otišli od njega. Zapravo nismo mi otišli od moga oca, on je nas (moju mamu, sestru i mene) izbacio na ulicu ovim riječima "Imate 48h da se iselite iz kuće!" s tim da je prethodno lupao po vratima kao manijak i da nisam mogla spavati sve dok se nismo iselili. Nisam ja spavala ni ranije. Zamislite dijete od 5 godina, onako malo, jadno, jedva i razmišlja svojom glavom. E sad zamislite da to dijete gleda svaki dan kako njezin najbolji i jedini tatica mlati njezinu najbolju i jedinu majku jer mu ona ne može dati novce koje on traži za kockanje. Na sve to još dodajte da mi je isto tako mlatio i sestru, mene nije jer sam mu ja bila mezimica. Ponekad je i mene, ispričavajući mi se riječima "Samo malo da seka ne bude ljuta što tebe ne tučem". I tu nije kraj. Ne, ni blizu. Ostala djeca su me ignorirala jer sam bila najmlađa i nisu se htjeli igrati sa mnom. Kad sam se i igrala s njima (vrlo, vrlo rijetko) to baš i nije završavalo na lijep način. Npr. jednom mi je neki mali zabio kuhinjski nož u glavu, još uvijek imam brazde po glavi. Za to što se događalo unutar moje obitelji nitko nije znao. Kad je operacija "Oluja" bila završena i svi dijelovi Krajine bili oslobođeni, u koji je spadalo i naše područje Pounja, moj otac je počeo varati moju majku sa njezinom tada najboljom prijateljicom. Tjednima je ulazio i izlazio iz kuće kako mu se prohtjelo, isto tako iznosio iz kuće sve što mu se svidjelo a ništa nije bilo njegovo. Tad sam bila 1. osnovne. Njegova ljubavnica imala je kuću tik do moje škole. On se uskoro preselio kod nje i ja sam ga viđala svaki dan na njezinom trijemu. Okretala sam glavu od njega jer me je bilo sram gledati. Mojoj sestri je bilo još teže jer ga se bojala više nego smrti. Nakon godinu dana, jedne večeri nas je jednostavno istjerao iz kuće. Općina nam je dodijelila mali jednosobni stan bez ikakvih osnovih uvjeta za život. U kupaonici su rasle alge i u njoj nije bilo ničega osim wc- školjke. Parketa nije bilo kao ni stolarije (vrata, prozora...). Ipak moja majka je uspjela i nakon svega toga izboriti se za nas i naše dobro. Nikoga nije bilo da nam da podršku. Uskoro su se i službeno razveli. Nikad nije pitao za nas, nijedan rođendan nije čestitao, nije pitao jesmo li žive i imamo li uopće šta jesti. Alimentaciju naravno nije plaćao niti je plaća.
Danas, nakon toliko godina imam polusestru, koja izgleda isto kao i ja u njezinim godinama, koja živi u mojoj kući, koja spava u mojoj sobi, koja se igra u mome dvorištu, koja ima istu baku i djeda kao i ja. Danas, nakon svega što nam je napravio on se usudi zaustaviti me na ulici i pitati zašto ne dođem kod njega, usudi se reći da je moja majka kurva, uzima si pravo da mi zabrani nešto...
Nisam ga vidjela od ljetos, kad me je na plaži pred cijelim društvom osramotio. Znam da mu je s godinama sve teže i teže i da shvaća da je napravio veliku grešku. No, on pojma nema kakvo sam ja zlo i kakva sam osoba postala. Nije me nikad poznavao niti će me ikad poznavati. Ja mu se za razliku od moje sestre nikad neću obratiti i nešto tražiti od njega. Punoljetna sam i sama odgovaram za svoje postupke. Ako mi ikad spomene mamu u lošem kontekstu bila bih ga u stanju ubiti, ali za ozbiljno. Moja mala polusestra obožava mene i moju sestru i pojma nema za sve što je on nama učinio. Još je premlada da shvati, iako sam ja u njezinim godinama već bila istjerana iz vlastite kuće od vlastitog oca. Pa kako sam onda ja to tad uspjela shvatiti?
Žalobno. Od sebe pobjeći ne mogu, ma koliko se trudila. Ja sam nadarena nevjerojatnim darom da sve što me čini sretnom uništim. Preočito je da posjedujem snagu koja me drži na životu a sve ostalo odbija od mene. Meni je jasno da svaki dan sreće zamijeni godina očaja. Ponos? Ne. Po prvi put u mome životu pregazila sam vlastiti ponos i opet dobila ništa. Previše je gorak taj okus zaljubljenosti. Žalobno. A baš sam pomislila da sam napokon sretna...
...još srce skupljam po tlu...
Možda je vrijeme da konačno prestanem pisati blog i zatvorim ovo poglavlje svog života.
Zaljubljena sam. Jesam li sretna? Jesam. Dugo nisam bila sretna u ljubavi. I moglo bi se reći da je to potpuno novi osjećaj za mene. Koliko god otrcano i smješno zvučalo srce mi užasno brzo udara, "leptirići" se množe po trbuhu, lice mi se rumeni, ruke tresu, pere me neka čudna nervoza, nekakav nemir, čežnja, SREĆA. Izolirana sam od svijeta, od svega prolaznog, za mene vrijeme stoji. Vrijeme u mojem svemiru ne teče, i ovaj put ja nisam sama, u mojem svijetu samo su njegove oči i njegov osmijeh. Neću pisati ljigotine poput- njegova sreće i moja je sreća, njegova tuga i moja je tuga...to mrzim.
Zaljubljena sam. I život ima smisla. Zrak koji udišem je ružičast, nebo je oblačno; ali meni kiša ne smeta, ne sakrivam se pod kišobran osamljenosti. Moja krila su mokra i ne mogu letjeti, ali ni ne trebam. Nisam više izgubljena na Zemlji. Pronašla sam svog palog anđela pokisnulih krila, zarobila me njegova bjelina i oštri sjaj u oku. Od danas ponovno živim. 
Brodolom
more gnjeva ispire
napuknutu palubu
i udara
udara
lomi od stijene dvoličnosti.
Očigledno
moj brodolom
posljedice sreće
ljubav u srcu mom
pogrešna vjera
i potonulo sidro.
Sol u plućima
pogrešan krik
poziv upomoć
posljednji gutljaji gorčine
prazna luka
uništen brod.
Očigledno
moj brodolom.
Isti osjećaj pet dana, bez prestanka. Ista sreća, drugačiji alkohol. Isti ljudi, nova prijateljstva. Ista muzika, non- stop iste pjesme, svake sekudne sve slabiji glas. Mamurni dani, pijane noći, neprospavana jutra. Sol u očima, piva u ruci, napaljeni srednjoškolci.
Jučer sam došla s maturalca. Kako mi je bilo? FENOMENALNO. I uopće nije bilo bitno to što smo došli u zabit gdje nemaš gdje izaći, nije bilo bitno ni to što smo sve pare popili u prva dva dana, nije bilo bitno ni to što su neki specijalci izgubili torbe i ostalo. Ništa nije bilo bitno. Samo mi. Pet dana uz more, pet dana oko nas samo šuma, pet dana samo alkohol, pet dana bez brige za život; za školu koja počinje za dva dana; za jebeno glupu razrednicu koja je rekla upravitelju da napravi raciju jer imamo alkohola u sobama... Ništa nije bilo bitno osim nas. Za sebe mogu reći da sam uživala cijelo ljeto a pogotovo ovaj zadnji tjedan.Toliko sam iznemogla da me duša boli. Pluća sam skroz sjebala, o grlu da ne pričam jer ni ne mogu pričati, puna sam modrica, rana, ogrebotina, šljiva a ni sama ne znam odakle mi. Družila sam se s ljudima za koje sam mislila da ih nikad neću ni pozdraviti, a stvarno su zakon ljudi. Napravila sam stvari za koje sam mislila da ih nikada neću napraviti, pa ni pod utjecajem alkohola. No, ni za čime ne žalim. I sad mi je žao što je sve tako brzo završilo.
I još nekoliko riječi za kraj: "Šifra? OBVLADAJ!!!!"
- Poljubi me.
- Ne želim.
- Zašto?
- Još uvijek misliš na nju?
- Sada sam s tobom i budi svjesna toga.
- Da, sada… a sutra? A što je bilo jučer?
- Ne sjećam se…
- Podsjetit ću te, bez imalo srama bio si sa njom pred mojim očima. Ne želim ti opet biti zamjena.
- Sada sam s tobom, zar ti to ništa ne znači?
- Sada si sa mnom jer ona nije došla.
(tišina)
- Pa šta onda? Mislio sam da ti je svejedno…
- Da, zaboli me za tebe i nju…
(tišina)
- Daj, poljubi me.
(značajan pogled i samo jedan dodir)
(poljubac …)
- Ne govori ništa… samo šuti…
… DAN POSLIJE …
- Molim?! Jel ti to okrećeš glavu od mene?
(tišina)
- Jučer smo opet bili zajedno, jel ti to rekao?
- Nije. Ja mu vjerujem da nikad niste bili zajedno i da si ti samo jedna opsjednuta luđakinja.
- Znači tako. Pa lijepo. Doći ćeš ti meni opet, znam da hoćeš…
- Ma daj makni se, zar ne vidiš da smetaš?
…
...srce mi bez tebe ne može...
Opet su me povrijedili. Nije bitno tko ni zašto. Jedino što je bilo bitno je to da me je izdao. I evo opet, na vlastito čuđenje, ja sam prešla preko toga. Volim samu sebe više od svega. I to je trenutačno najbitnije. Čini mi se da je krajnje vrijeme da počnem misliti na sebe i da po prvi put u životu stavim sebe ispred drugih. Možda ću uskoro postati sebična. Ne bi to bilo ništa čudno s obzirom na sve što mi se dogodilo u zadnje vrijeme. Ovo ljeto mi je definitivno bilo najbolje u životu. Iako je lako moguće da sam si uništila veliki dio sivih stanica u mozgu i otežala rad jetri zbog silnog alkohola koji sam doslovno lijevala u sebe. 
No, meni je stvarno super. S druge strane, jer nije sve ni tako lijepo kao što se čini, alkohol donosi više odgovornosti i mogućih pogrešaka nego bilo šta drugo. Nije sve crno i bijelo, ali da žalim zbog vlastitih postupaka to sigurno ne. Nije mi žao što sam bila s njim, ali mi je žao što je sve završilo nesporazumom. Ponos. Moj pokretač i moja kočnica. Moja sreća i moje razočarenje. Svejedno, žao mi nije. Otvorila sam oči, nasmijala se i udahnula punim plućima i iste sekunde pojavio se netko drugi. Dapače, ne samo jedan. Odmah sam u vlastitim očim postala veća i bolja.
I sve što me sad podsjeća na njega i njegovu izdaju je ovaj ugriz na vratu koji je napola izblijedio, kao i on...
Zašto ja ne bih za promjenu napisala optimistični i slatkasti post?
E to je vam je već malo veći problem. Kao prvo bilo bi jako čudno, a kao drugo u tom postu se ne bih osjetila ja što je zapravo najbitnije i najvažnije od svega.
Htjela bih vam se po prvi put u životu u postu zahvaliti na komentarima i podršci. Inspiracija? Život me hrani, i kao što ste i sami rekli „tužno i lijepo“, takav je i moj život. Koji oksimoron- tužno i lijepo. Ali zapravo ne pišem ja samo takve pjesme, uz njih 60-tak postoje barem 2 u kojima se ne osjeti tuga i bol. Vjerovali ili ne kad sam u teškoj depri ne mogu pisati, ni pjesme ni priče niti blog. Baš naprotiv tek kad me sve to prođe, kad sam donekle sabrana i sretna, tek onda napišem ono što osjećam. Pišem ja i kad sam totalno sjebana, no tada to ne liči na ništa, sve je toliko zbrkano da nakon nekoliko dana ni ja sama ne znam što određeni motivi predstavljaju. Ova pjesma bit će najbolji primjer za to. Ako bilo što shvatite iskomentirajte, ja ću vam reći jeste li u pravu ili ne.
POGLED
Među borovima
u gustoj šumi toj
kaos drveća
korijenje duboko
vodi do krajnosti
izvan granica mogućeg.
Među pokorenima
u gustoj rupi toj
kaos slijepaca
nijemo kajanje
snijeg je pao.
Među borovima
slijepljenih masom
u bijeloj šumi toj
metež korijenja
preduboko je postalo
trulež iglica
gadost skeleta
i neprekidna bujica odbojnosti.
Iskrivljen pogled
mučan i gadan
kaos prezirnog drveća
zahtjevnog korijenja
što život crpi
trulež iglica
predaja obrane.
ali pazite ništa nije kao što se čini...
Bludna iluzija,
loš pogled,
surova stvarnost osjećanja,
maglovito podne
ljubav ispraća.
Izaberi lošiju
pusti tugu u moju sobu
predugo je nema.
Promatraj me potajno
nemoj zamišljati
bilo je slučajno
crkni u mojim očima.
Ne, ne čekam
pati ako moraš.
Potekle su suze
isplakala ih nisam
poraz me slomio
kroz zvjezdane noći.
Laži su prašina
obrišeš one opet padnu
nestani
bit će lakše.
Teške riječi
loše rime
vjetar briše
tvoje ime.
Pijesak u vjetru
zrnca su sućuti
pogled za njom
nepravedno voliš
pogrešnu ljubiš.
Zbunjena u ljubomori
prepolovljene savjesti
teške riječi
otužno kajanje
pogrešnu čekaš.
Ne gledaj me
ne govori više
pogrešna je
shvati boli me.
Teške riječi
sita svega
umorna od početaka kraja
zatvorih srce.
Hvala za bol
blijedom me učinila,
za grižnju savjest
hvala
oštroumnog luđaka je stvorila,
hvala za nemir
tjeskobnoj mi oči otvara,
za hrabrost
hvala
jedina sam
kćer ponosa i grijeha
gluha u kišama
pijesak u pustinji grešaka.
Opijena gađenjem
suza se omakne
patuljak postade.
Hvala za sramotu
pognutu glavu i propaćena proljeća,
za neznani zaborav
hvala
klonulo srce slomilo je,
hvala za svijeće
groblje pune.
Dogorijela
slaba
neizrečenim izrezana…hvala…
…što si me stvorio.
Napokon sam drpila (ne dobila, da, da...) štafetu...pa evo čitajte...
Pitanja:
1.)opiši svoj unutarnji izgled(kakva si u duši)
2.)o prijateljstvu(naj frendovi,šta ti se sviđa, šta vam je zajedničko.....)
3.)što te doista iživcira(međuljudski odnosi)
4.)tvoj uzor(po čemu ti je uzor)
5.)kako izgleda tvoja soba(opiši je jer me zanima)
6.)šta radiš kad si tužna(pomišljaš li na samoubojstvo ili gledaš svijet s veselije perspektive)
1.) Kakva sam u duši? Ispunjena prezrelom bolnom iskrenošću, nezavidna i nikad ljubomorna, pesimist. To bih sa sigurnošću mogla reći o sebi. Ne volim ocjenjivati svoju dušu, ali sam jako zahvalna drugima kad to čine. Tako i ovaj put ostavljam drugima na volju da misle što god hoće...
2.) Prijateljstvo je mislena imenica koja čovjeka može povrijediti više nego bilo što drugo, čak više nego ljubav. Ne razumijem ljude koji se pretvaraju da su mi prijatelji i glume iskrenost i privrženost, a prvom prilikom zabiju nož u leđa i jedva čekaju trenutak kad će se izlajati o nečemu i napustiti me kad mi je najteže. Dok sam bila naivna imala sam i previše prijatelja. Sad ih imam onoliko koliko mi je potrebno i znam da su oni pravi…hvala vam na tome… Kod mojih prijatelja mi se sviđa što su iskreni čak i onda kad bih ja htjela da mi lažu, volim ih zbog toga što me shvaćaju u potpunosti, volim ih zbog toga što ostaju uz mene i u mojim trenucima delirija i ispada živčanosti, volim ih jer ne glumataju i nisu umišljeni, volim ih zbog toga što su slični meni (neki i previše)….Jedino što ne volim je to što postaju kao ja, tj. sve moje negativne osobine preslikavaju se i odražavaju na njih… ‹S› znaš na što mislim…
3.) Najviše me živcira laž i ljubomora. Čemu lagati? Ja to ne razumijem. Kao ni ljubomoru i to pogotovo onu pretjeranu, posesivnu. Treba shvatiti da se osobe ne može posjedovati, ni u kojem smislu.
4.) Moj uzor je moja mama. Moja mama meni predstavlja sve- mamu, tatu, prijateljicu, sestru, psihologa (na ovome sam joj najviše zahvalna…), doktora, osobnog savjetnika i još štošta… Divim joj se zbog njezine snage i svega što je prošla u životu, divim joj se zbog svega što je učinila za mene i moju sestru kad mi to nismo mogle jer smo bile premalene. Divim joj se zbog njezine dobrote i spremnosti da oprosti što ja često nekim osobama nisam u stanju… Divim joj se jer još uvijek svi živimo a davno smo mogli gnojiti zemlju. Divim joj se jer je u najtežim trenucima kada naše lijepe Hrvatske više nije bilo ona sama sa dvoje male djece spasila tolike živote, divim joj se možda i najviše zbog svega što je pretrpjela i još uvijek nikoga ne mrzi nacionalno, ja to nikada ne bih mogla.
5.)Hmmmm…moja soba…okrečila sam ju neki dan u bijelo i preuredila. Dva kreveta, radni stol, kompjuter, šljatki tepih…….ništa komlicirano jer je malena sobica, ali je samo moja i zato ju volim…
6.) Što radim kad sam tužna? Što i inače. Samo je glazba depresivnija i glasnija, pogled tuplji a riječi razblažene i razvodnjene. Donedavno sam neprestano pomišljala na samoubojstvo, ali u zadnje vrijeme mi to sve besmislenije izgleda. Ako nešto želim promijeniti, pa ne mogu samo čekati da se to dogodi . Eto to sam tek nedavno u potpunosti shvatila…
Štafetu predajem Sonji, Heleni, Jeleni i Petri (Pepy)...ako netko još hoće nek' izmoli ko i ja...
Ne mogu vjerovati koliko smo svi sebični i mislimo samo na sebe. Svi smo jadni i samo je nama teško. Pun mi je k.... više tih sranja. Svi kukaju i jadaju se. Potrudila sam se prevesti jednu superodličnu pjesmu od Tic Tac Toe koja govori o današnjem modernom svijetu. Pročitajte moj slobodni prijevod, ispod ću staviti izvorni tekst, a vi koji bolje znate njemački od mene vama se unaprijed ispričavam zbog gramatičkih pogrešaka i krivog prijevoda, bit je u shvaćanju a ne u 100% točnosti prijevoda. Dosta priče... E da stavila bih ja i pjesmu da je čujete, ali ne znam kako, pa mi nemojte zamjeriti...
TIC TAC TOE – ZRCALO
„Bok okupljeni!
svima vam želim srdačnu dobrodošlicu natrag na našu razgovornu terapiju,
i prije nego što započnemo želio bih vas obavijestiti o tome
da imamo tri nova polazitelja i kako vi svi znate
kod nas je uobičajeno predstaviti se i pokušati kratkim riječima
svoj problem podijeliti,
i u toj namjeri prenosim riječ najprije na…
Na Kerstin rekao bih“
Verzija 1 (Jazzy)
Bok ja sam Kerstin, imam 16 godina, na svakom party-u zaljubljena preko ušiju s jakim alkoholom,
bacam si muškarce na vrat, uvijek dobro raspoložena, ipak sam unutar sebe potištena,
i ne dobivam povjerenje,
radim samo od samozaštite samopouzdanje, kao ona Feldbusch,
ipak duboko unutra je uvijek ista frustracija,
ja sam predebela! I ne dopuštam da me takve stvari ohlade, zbog toga stavljam si baš,
uvijek prst u grlo,
jer mrzim ženu u zrcalu,
i želim izgledati kao žene s naslovnica Spiegela,
ponekad se osjećam mrtvom, kao kad sušilo za kosu padne u vodu, nemam novca,
ipak želim biti lijepa kao Catterfeld,
nisam takva rođena, tako sam patila, želim napokon pune usne i velike sise,
salo mi se mora usisati za ravniji trbuh,
dala bih život za čišću kožu
Refren:
Moje zrcalo,
ne pokazuje mi ono što želim vidjeti,
želim biti netko drugi i
moj cijeli svijet uskoro puca
na tisuće malih dijelova,
i nitko me ne razumije,
osjećam se tako odvratno,
moj cijeli svijet uskoro puca
na tisuće malih dijelova…
„Hvala Kerstin!
Ahm, Michelle, zbog čega si ti ovdje, što je tvoj problem?“
Verzija 2 (Ricky)
Moje ime je Michele i po zanimanju sam model, uvijek sam podcijenjena,
ipak svoju ulogu igram dobro, tek jučer sam imala rođendan, 21 mladu godinu,
za svoje mlade godine imala sam već dosta briga,
jer i ljepota također može biti psovka, kad se ima 90-60-90,
svatko misli to da se masovno i često ima novca i prijatelja,
poznajem mnogo ljudi, ali nikoga s kim mogu razgovarati, i muškarci žele samo jedno,
ne nalazim nijednog s kojim bi mogla živjeti,
ne volim seks i modeli me moćno stresiraju,
bila sam prerano zrela i već s 13 silovana i
i mogla sam zavijati sve je usrano,
samo me moja majka zadržava od toga da si kiselinu ne izlijem na lice,
jer ne želim više biti lijepa, (ne)
znam da vi svi sad morate misliti da sam luda, (hhdaaaaaaa)
ipak znam o čemu pričam,
i također mrzim svoj posao iako većinom od od njega živim
Refren:
Moje zrcalo,
ne pokazuje mi ono što želim vidjeti,
želim biti netko drugi i
moj cijeli svijet uskoro puca
na tisuće malih dijelova,
i nitko me ne razumije,
osjećam se tako odvratno,
moj cijeli svijet uskoro puca
na tisuće malih dijelova…
„Michelle to je bilo jako mudro od tebe!
Bernard, što je tvoj problem?“
Verzija 3 (Lee)
Mene se već kao dijete zlostavljalo,
već u osnovnoj školi bio sam najbolji u klasi,
nazivali su me štreberom, ipak to me nije odvelo s puta
učio sam dalje, završio sam fakultet sa peticom, bio sam jedno lukavo dijete,
danas imam ženu i dijete, koji su često tužni, jer nikad nisam kod kuće,
uzeo sam svakodnevne prekovremene sate, htio sam preko moje satnice preći,
i više nego samo doći preko rundi, i trebao sam već biti upravitelj odjela,
ipak ne namećem se, i nažalost nikad ne znam reći ne,
nemam kvaliteta vođe i poteškoća s odlučivanjem,
ranije sam naučio držati jezik za zubima, samo kako izbjeći sukob,
činio sam sve za svog šefa i voljene kolege, ipak oni su sve,
samo ne ljubazni i nikad mi ništa nisu dali,
i jučer sam bio počašćen žaljenjem,
nakon 15 godina povjerenja jednostavno sam izbačen i dobio sam otkaz!
Ja ipak imam svakog mjeseca hrpu rata,
za kuću s vrtom i auto platiti,
i što sada trebam reći svojoj ženi, hhuhh?
Meni je sada dosta! Ja se predajem!
Outro:
„Danas se dogodila jedna strašna tragedija, kad je jedan 37-godišnjak,
u prostoru
jedne psihoterapeutske ordinacije,
tijekom razgovorne terapije i u nazočnosti ostalih pacijenata,
oružje naspram sebe namjestio i počinio samoubojstvo…
Čovjek koji je dan prije izgubio posao, ostavio je iza sebe ženu i dvoje djece“
Refren:
Moje zrcalo,
ne pokazuje mi ono što želim vidjeti,
želim biti netko drugi i
moj cijeli svijet uskoro puca
na tisuće malih dijelova,
i nitko me ne razumije,
osjećam se tako odvratno,
moj cijeli svijet uskoro puca
na tisuće malih dijelova…
Tic Tac Toe - Spiegel
Intro:
„Hallo zusammen!
Ich heiße euch alle Herzlich Wilkommen zurück zu unserer Gesprächstherapie,
Und bevor wir heute loslegen möchte ich euch darauf hinweisen,
Dass wir drei Neuzugänge haben und wie ihr ja alle wisst,
Ist es bei uns üblich sich selbst vorzustellen und in kurzen Worten zu versuchen,
Sein Problem zu schildern,
Und in diesem Sinne übergebe ich das Wort erstmal an...
An Kerstin würd ich sagen“
Verse 1 (Jazzy)
Hallo ich bin Kerstin 16 Jahre alt, auf jeder Party vollgeknallt mit hartem Alk,
Schmeiß mich den Männern an den Hals, tu immer gut gelaunt, doch ich bin innerlich down,
Und gewinn kein Vertrau'n,
Mach nur aus Selbstschutz auf selbstbewusst, wie die Feldbusch,
Doch innen drinnen ist immer nur derselbe Frust,
Ich bin zu fett! Und mich lassen solche Dinge nich kalt, drum steck ich mir halt,
Immer den Finger in Hals,
Denn ich hasse die Frau im Spiegel,
Und will aussehen wie die Frauen auf´m Cover von Frau im Spiegel,
Manchmal fühl ich mich tot, wie wenn ein Föhn ins Wasser fällt, ich hab kein Geld,
Doch ich will schön sein wie die Catterfeld,
So bin ich nich geboren, ich hab so gelitten, ich will endlich volle Lippen und große Titten,
Man muss mir Fett absaugen, für´n flacheren Bauch,
Ich würd mein Leben hergeben für ne straffere Haut
Refrain:
Mein Spiegel,
Zeigt mir nich was ich sehen will,
Ich will jemand anders sein und
Meine ganze Welt zerbricht bald
In tausend kleine Teile,
Und niemand hier versteht mich,
Ich fühle mich so eklig,
Meine ganze Welt zerbricht bald
In tausend kleine Teile...
„Danke Kerstin!
Ähm, Michelle, weshalb bist du hier, was ist dein Problem?“
Verse 2 (Ricky)
Mein Name ist Michelle und ich bin Model von Beruf, ich bin immer ausgelaugt,
Doch meine Rolle spiel ich gut, hatte gestern erst Geburtstag, 21 junge Jahre,
Hab auf meine jungen Tage, schon genug vom Kummer haben,
Denn auch Schönheit kann ein Fluch sein, wenn man 90-60-90 hat,
Denkt jeder das man massenhaft und häufig Geld und Freunde hat,
Ich kenn viele Leute, aber kein mit dem ich reden kann, und Männer wollen nur eins,
Ich finde keinen mit dem ich leben kann,
Ich mag keinen Sex und Typen stressen mich gewaltig,
Ich war frühreif und wurde schon mit 13 vergewaltigt und
Ich könnte heulen alles is beschissen,
Nur meine Mutter hielt mich davon ab mir Säure ins Gesicht zu kippen,
Denn ich will nich mehr hübsch sein, (nein)
Ich weiß ihr alle müsst jetzt denken die muß verrückt sein, (hhjaa)
Doch ich weiß wovon ich rede,
Und ich hasse meinen Job auch wenn ich meistens davon lebe
Refrain:
Mein Spiegel,
Zeigt mir nich was ich sehen will,
Ich will jemand anders sein und
Meine ganze Welt zerbricht bald
In tausend kleine Teile,
Und niemand hier versteht mich,
Ich fühle mich so eklig,
Meine ganze Welt zerbricht bald
In tausend kleine Teile...
„Michelle das war sehr mutig von dir!
Bernard, was ist dein Problem?“
Verse 3 (Lee)
Über mich wurde schon früh als Kind abgelästert,
Schon in der Grundschule war ich immer Klassenbester,
Sie nannten mich Streber, doch dass brachte mich nich vom Weg ab
Ich lernte weiter, schloß mit eins die Universität ab, ich war ein schlaues Kind,
Heute hab ich Frau und Kind, die oft traurig sind, weil ich nie zu Hause bin,
Hab täglich Überstunden genommen, wollt über meinen Stundenlohn kommen,
Um mehr als nur über die Runden zu kommen, und ich sollte schon längst Abteilungsleiter sein,
Doch ich setzt mich nich durch, und sag leider nie nein,
Hab keine Führungsqualitäten und Entscheidungsschwierigkeiten,
Früh gelernt mein Mund zu halten, nur um Reibung zu vermeiden,
Mache alles für mein Chef und die lieben Kollegen, doch die sind alles,
Nur nich nett und ham mir nie was gegeben,
Und gestern wurde mir dann mit bedauern beteuert,
Ich bin nach 15 jahren der Treue einfach raus und gefeuert!
Ich hab doch jeden Monat ein haufen Raten,
Für das Haus mit Garten und das Auto zu zahlen,
Und was soll ich meiner Frau denn sagen, hhuhh?
Mir reicht´s jetzt! Ich gebs auf !
Outro:
„Heute ereignete sich ein schrecklicher Vorfall, als ein 37jähriger,
In den Räumlichkeiten,
Einer Psychotherapeutischen Praxis,
Während der Gesprächstherapie und in Anwesenheit von andern Patienten,
Eine Waffe gegen sich selber richtete und Selbstmord beging...
Der Mann der einen Tag vorher seinen Job verloren hatte, hinterlässt Frau und zwei Kinder“
Refrain:
Mein Spiegel,
Zeigt mir nich was ich sehen will,
Ich will jemand anders sein und
Meine ganze Welt zerbricht bald
In tausend kleine Tele,
Und niemand hier versteht mich,
Ich fühle mich so eklig,
Meine ganze Welt zerbricht bald
In tausend kleine Teile...
Život mi je trenutno jako iskompliciran. I to ovaj put ne zato što sam ja to htjela već sam se jednostavno našla u takvoj situaciji kao u paukovoj mreži. Svakim pokretom samo se još više zapetljam. Planiram objaviti zbirku pjesama (ko još danas objavljuje pjesme?? ja...) i sad je pokušavam sastaviti i složiti tako da ispravno pokazuje moje osjećaje i raspoloženja od A do Ž. I to me jako frustrira. Ništa ne stignem a na praznicima sam. Bila sam na moru i rasjekla sam nogu. I tako sam cijeli dan sjedila na plaži s krvavim stopalom koje nije prestalo krvariti. Ni to nije bilo toliko strašno, najstrašnije je to što sam izgorila kao rak. Onako bijela kao porculanska lutka izgorila sam u jednom trenu. I sad se tako danima vučem po kući (doslovno jer ne mogu hodati...) a sve me peče. Noću ne mogu spavati, ne znam kako bi se okrenula, imam osjećaj da izgaram iznutra. Ne mogu nigdje izaći jer ne mogu hodati. Krasno su mi počeli praznici...
No, ja neću kukati i jadikovati. Otkrila sam neku novu stranu sebe i baš mi se sviđa ta druga osoba. Svaki dan upoznajem svoje nove osobine. Neke mi se ne sviđaju a neke su zaprepašćujuće. Previše sam se razočarala što se tiče suprotnog spola i odlučila sam jednostavno odustati. Odgovorit ću vam na vječno pitanje: NE. VRIJEME NE LIJEČI SVE RANE, ono samo čini da se lijepe stvari zaborave a one ružne se pamte zauvijek. Sve što se silom potiskuje kad- tad izađe na površinu.
"Tri su uslova da čovjek bude sretan: treba biti glup, sebičan i dobrog zdravlja; ali ako prvi uslov nije ispunjen, sve je propalo." Gustave Flaubert
Zadnje vrijeme često razmišljam o onome o čemu ne bi trebala. Opet sam počela analizirati. I to previše. U sljedećih nekoliko dana dogodit će se toliko toga dobrog i predivnog da ja jednostavno ne znam kako će sva ta sreća utjecati na mene. Već sad pomišljam na sve ružno što mi se može dogoditi i što će me dodatno oslabiti. Svjesna sam toga da je problem u meni, jer to stvarno nije normalno. Nikako se ne kogu pomaknuti s jedne jebene točke. Iscrpljena ja guram grudu koja je već postala lavina i kotrlja me na dno. Iscrpljena ja pokušavam pomaknuti se naprijed. Da, pokušavam. Trudim se da mi bude bolje. I nakon još jednog dana neuspjeha i očitih grešaka ja opet zatvaram oči svjesna crnine koju ću vidjeti, svjesna kapljica koje će poteći iz te crnine, sama sebi sudim i kažnjavam se pogrdama, očajem i srdžbom. Ovu noć ne plačem. Kao i većinu noći do sad. Eto, toliko sam prazna. To je tako sjeban osjećaj, kad osjećaš da dišeš i to je sve što osjećaš. Jedini dah života.
Ah…pa sreća naravno… sve će to biti super … osjećam da mi krila ponovno rastu… izvući ću se nekako iz močvare, neću se ugušiti ispod lopoča trulih od žaljenja… i letjet ću…slobodna, ponosna i sama… jer ja nisam ptica da letim u jatu, ni pčela da kružim u roju, ja sam klonuli anđeo zgrožen nad dvoličnošću, sasvim sama u svome bolu kojeg pobušavam ubiti… Pokušala sam ubiti bol, ali samo sam krvarila još više… Ako već ne možete ništa popraviti u svome životu, učite bar na mojim pogreškama. Ne pokušavajte ubiti bol. To je nemoguće.
Bit će bolje...ma bit će bolje...sutra će biti bolje...ma za koji dan...sigurno će biti za barem mjesec dana...ma bit će bit će....i tada prestadoh biti optimist. Voljela sam svaku iskru nade, svaki osmijeh i porugu, mislila sam "Pa nije valjda meni?" "Ne, ne može biti meni. Nisam ništa loše i krivo napravila!" Onda me ošamario njegov pogled i otkinuo mi komad mesa. Smijala sam se...i dok sam krvarila bila sam sretna...pa zbog njega je sve vrijedno, zar ne? NE. Nije on toga vrijedan. Odvratan je kao i ostali. Ne volim ga. Ne volim ga. Ako budem ponavljala dovoljno dugo možda i povjerujem u to, možda sama sebe uspijem uvjeriti...ali ne uspijevam... ruši se sve. Zemlja se i dalje okreće, sporije...svaki dan donosi novu agoniju...usne, ruke, sve je klonulo...oči su izgubile sjaj...
Ma možeš ti to! Bit će bolje...al mi gore biti ne može...
I tako se uvjeravam već dugi niz potrošenih godina. Izlizale su se fore kojima se tješim svaku noć kad se sjetim svega. Ništa više ne pomaže. Gubim se u tom svom nekakvom sjebanom filmu. Nitko mi ne može pomoći. Znam da želite. No, shvatite- stvar je u meni! Negdje jako duboko u meni. Kopka i kljuje, izvire kada ne bi trebao. Taj moj jebeni ego. Iznenadim samu sebe kad izbije iz mene onako gadan i surov.
Ma bit će bolje... sutra, sutra, sutra...za koju godinu...a valjda kad umrem...
Koliko košta nada? Hoćete mi je malo prodati?
I tada postadoh teški pesimist. Smijem se i kad to nije potrebno. Ali mene to ne dira. Smijem se sebi u sebi, pojedincima u facu...da, da. Jesam, ironična sam. Jesam, da jesam. I sarkastična, ponekad i cinična. Sve što kažete. Svi pridjevi na -ična.
Bit će bolje...
Ispisah vam trenutni tijek mojih misli. Jel vidite koliko je komplicirano? Zapravo je to samo onaj mali dio, onaj koji nije prebrzo pobjegao negdje. Pa će onda kasnije provalit iz mene... Ma sve je to smiješno...
Stvarno mi više ide na živce ovaj blog. Volim ja njega pisati al mi smeta to što neke osobe koje znam uporno čitaju i onda seru gluposti okolo. Jebo te osjećam se ko neka zvijezda koja je okružena papparazcijima....a te dotične osobe nisu u stanju bar to meni reći šta već imaju reći već te svoje pametne misli i komentare vezane ZA MENE I MOJ ŽIVOT (koji ih se btw uopće ne tiču...)iznose meni dragim osobama i onda ispada da se to nešto odnosi na njih. Sad ispada da sam u onom postu "Obavijest" pisala o mojoj mami (koju obožavam i volim najviše na svijetu) i da mi je loše s njom, da mi kao nešto fali i da pričam da ću se ubit!! Halo! pa ja uvijek pričam da ću se ubit, ali kakve veze ima moja mama s tim?
I još jednom ću vam ovo reći: zbog vas sam izbrisala prvi blog, promijenila adresu ovog bloga; i to sve zato jer ste DVOLIČNI I LICEMJERNI, i jer vam smeta što ja vama sve što mislim i kažem a vi nemate muda meni bilo šta reći, već se samo smijete....pa i meni je to smiješno, vi ste jadni i smiješni...ja samo sjedim u razredu i smijem vam se...
Baš ste super... ne mogu vam se nadivit... sigurno se ponosite sobom....
Sunce
lijepo, sjajno, užareno
izvor života
simbol ponovnog rađanja....nešto...
Baš je divno...toliko volim sunce...a dan mi je prekratak...i baš pretkraj dana u smiraju sunca u crvenkastoj boji pronađem svoju energiju i ponovno oživljavanje klonulog duha...ali dan je završio...i pala je noć... pali su dvori bluda i skrivenih želja u nagim pokretima...zaglavljena između i stisnuta u šaci noći, onemogućena u stvaranju, pucam od ideala ideje...
Janko Polić Kamov - Brada:
"Jednom riječi: djevojke se za mene nisu otimale; imao sam svoj mir. Nije se zahtijevalo, da na šetnji odgovaram na poglede, da noću slijedim uzvinute suknje, da u kavani počastim s dotičnom namjerom kasiricu. Tako sam ja živio i učio; iz svijeta ne primah nikavih seksualnih podražaja, jer, no - nisam dražio i nisu me dražile.
Ali, ali! Nisam ni dražio ni razdraživao, ali sam svejedno izazivao." "Ja dakle mira u potpunome smislu riječi nijesam imao. Ali ovo, što sam među svijetom zauzimao tako u oči udarajući, smješkanja, gurkanja i neslanih primjedbi vrijedan položaj, učini, te sam ja gubeći mir na ulici sticao spokojnost u sobi." "Moji ideali izađoše tako sasma iz života i ljudi među knjige i študije. Ispočetka me laktanja uzrujavahu, kasnije im se priviknuh i svagdje stadoh gledati - laktanja i upozoravanja na moju "čudnu i smiješnu" spodobu. Ja sam reagirao: prezir i hladnoća stade odražavati svu okolinu, koja je tako bez srca i opet s mnogo osjećanja izvrgavala ruglu - mene."
Ovaj pisac je nešto što se riječima ne može opisati. Buntovnik i rušitelj svih dogmi, pljunuo je na crkvu i religiju, ustaljene norme društva koje je tako "savršeno" uređeno i prije 100 godine učinio i rekao ono što neki nemaju hrabrosti sad učiniti i reći: bio je drugačiji i ponosio se s time, jer su svi ostali zapravo bili odvratni i rugobe a ne on koji se pobunio jer je bio čista uma i gledao je stvari toliko jednostavno da je sve postalo komplicirano. Ovi dijelovi njegove novele u kojoj opisuje sebe kada je obrijao bradu stvarno su i više nego genijalni, a kamoli tek cijela novela ili njegove pjesme... eto toliko da znate čime se ja zanimam...
Nakon duuugo vremena pesimizma i otupljenosti, složenih i naprednih riječi i misli. Odlučih napisati jedan vrlo jednostavan i optimističan post o svome "Nije sve tako sivo" trenutnom stanju.
Kraj je školske godine. Prolazim s 5 kao i inače. Jedini problem je što sam si opet natrpala lektira i što sad prelijepa sparna poslijepodneva i školske odmore (ponekad i satove) moram pisat; pardon, prepisivat lektiru... No, dobro i to ću nadam se do kraja ovog tjedna, ako Bog da i ne izgubim vjeru u valstite ruke, završiti i onda sam FREEE....
Prije svakog ljeta ja sebi smišljam neke planove i dajem si zapovijedi što i kako ću raditi (problema nema gdje- u ovoj zabiti, pa gdje drugdje???) i onda sve to ne ispunim i ne ostvarim i onda sam na kraju ljeta u kurcu. Ništa baš ništa ovog ljeta ne planiram, osim smršaviti. Nisam to htjela napisat, ali eto izletilo... To mi je svakog ljeta iznova "novi" cilj bez postignuća, iako manje jedem, iako se više krećem i vježbam... No, ovaj post treba biti optimističan pa neću više o tome...
Dakle, nema planiranja nikakvih planova za budućnost, osim kupnje i pripremanja stvari za maturalac i izrade đinđi... e da ako imate kakvih narudžbi za duge/kratke ogrlice, naušnice, narukvice, broševe samo mi javite i bumo se sve dogovorili... e tako, sad sam se malo promovirala...
Voljela bih voljeti onoga koji misli da mene ne voli, ali ja znam da on mene voli...
jao, kako sam glupa...
Opet pišem gluposti ali to je zato što sam nedefinirana. Inače sam takva. Nije ovo nikakva iznimka.
Pao mi je tlak (imam prenizak za svoje mlade i poletne godine) i vrti mi se i muka mi je. A trebam test pisat, tj. jedan dio prepisat- nisam stigla učit sve zbog već navedenih razloga (lektira), pa sam sad nervozna...
A malo sam i gladna...
Ništa onda....ovo je bio jedan od rijetkih postova u kojem nisam previše gluposti srala .... nije morbidan pa stoga molim da me pohvalite za napredak...
Do sljedećeg puta sve vas pozdravlja BARBARA... 
P.S. ako ste primjetili tako se zovem i promijenila sam nick...
Mrzim svoje osjećaje.
Mrzim vlastiti besmisao.
Mrzim ovaj nemir.
Mrzim ovu bol u trbuhu... u plućima... mozgu... očima...
Mrzim suze što sam ih isplakala.
Mrzim ovaj svoj perfekcionizam... ironiju... sarkazam...
Mrzim potrebe.
Mrzim vlastiti intelekt.
Mrzim svoju bijelu put... kosu... ljepotni azur u očima...
Mrzim svu ljepotu i sklad u svome životu.
Mrzim riječi...gade mi se... a moram govoriti...dosadilo mi je ponavljati...
Mrzim disati.
Mrzim slušati.
Mrzim gledati.
Ukratko mrzim sebe i svoj život...a živim...
A ZAŠTO?
Ljudi me tjeraju da napišem post. To mi se dogodilo prvi put u životu. Izgleda da postajem "nešto". A šta ja znam. Nemam neke inspiracije i glupo mi je pisati takav post. Ovo je obavještajni post u kojem ću vas obavjestiti o stvarima koje me jako živciraju u zadnje vrijeme...
**Životinje s kojima živim. Da ne bude zabune da to nisu ukućani (čitaj LJUDI) već samo kućni ljubimci. To su svi zajedno. Kućne ljubimce (1 pas, 4 mačke + jedna odlutala i 5 mačića...svi u jednom stanu...) mogu i donekle trpjeti jer oni nisu razumni kao homo sapiens pa se na njih ne mogu jako naljutiti. I šljatki su pa im se može oprostiti... No, one životinje s većim i razvijenijim mozgom i uspravnim hodom više ne mogu trpjeti... Stvarno mi je dosta svega. Kad nešto kažem, kad izjasnim svoje mišljenje to se odmah osuđuje i ja sam bezobrazna, drska itd. itd. itd. Kad šutim opet ne valja. Uništavam samu sebe jer sve skupljam. Nekad davno sam bježala iz razreda tj. škole u kuću i zatvarala se a sad ne mogu dočekati kad ću doći u školu. Ne zbog škole, to mi se već gadi, već zbog nepristunosti nekih osoba koje mi svaki dan kljucaju mozak i čupaju (doslovno) živce... Imam toliko obaveza kod kuće vezanih za školu, kuću, sebe a sve mi se to gadi raditi kod kuće. Najradije bih pobjegla negdje. Imam parazite u kući.
**Druga stvar je moj internet i komp. Obožavam svoju sobu. Ona je moje utočište. Nije baš onakva kako bih ja željela ali nema veze. Sve je dobro dok sam sama u njoj sa ili bez kućnih ljubimaca. Oni mi ne smetaju. Jedva sam dočekala da dobijem komp. Sve je to super samo mi se sad sjebo. Imam neke viruse na njemu i šteka pa me živcira. Tako da neko vrijeme neću pisati postove, a i ako napišem bit će bezveze jer ih neću pisati kod kuće a jedino tamo dobivam pravu inspiraciju...
tako da by...
Ja. Gubim vid, oči me peku. Stara prijateljstva lijepo mirišu. Stare rane opet rastrgane su. Sjene vrpolje se. Ugušena u krvi, u pobuni vlastite podvojenosti. Muti mi se pred očima. Sjene se gube....pa se vrate...smiju se...izruguju mi se...trče lijevo- desno lijevo- desno......i dalje se smiju...sablasno se kesere... gubite se! Ne trebate mi...i onda se smiluju, stopimo se...zajedno se keserimo, izobličenim lubanjama, u isti glas...pravi zbor urlika...uzvici gađenja, bola...gubim se. JA. A oči mutne...peku, svrbe, kao da žele da ih iskopam...ne trebaju mi. Pa zar bi htjela i dalje gledati ove odaje tišine, ludila, masakra koje predhodi?! Bolje je da ne gledam. Boli. Užasno boli. Al ipak...ne vidim bol, samo ju osjetim...
Bitno nije. Dosada i čemer. Kristali jada. Možda bih trebala, a možda ne. 
Tišina me tišti. Ozračje ustajalosti bola. Suvišni komentari i upadice. Loše odglumljeno žaljenje i suosjećanje. Laži, same laži. LAŽEŠ. 
I poljupcima lažeš. Plaši me, bojim se jer ne vidim. Slijepa sam za tvoje oči. Mizerna u vlastitim. Osjećam da lažeš. Ne moraš govoriti. Čujem kako dišeš. Promijenio si se. LAŽEŠ. Znam te. Ostali možda i povjeruju. Ja neću! Ne želim! ... popuštam...tvoji mramorni poljupci tope kamen...i znam da je lažno...ipak, suvišna sam sama sebi. Često bježim od misli. Pokušavam se uspeti na previsoki zid, posrćem u blatu...i misli me dostignu...ti...i samo ti...iz mora ljubavi bacio si najmanju kap. Pa zar samo to? Ne vrijedim više?...
Bitno nije. Utrka s vremenom. Zaboravljam što zapravo želim. Ne znam. Ništa više ne znam. Sebična sam, daj još par kapi...daj...
A bitno nije...
Prvi put u životu da sam se osjećala dijelom svog šugavog razreda je bilo jučer, kad smo svi zajedno pobjegli sa sedmog sata. Pardon, ispričavam se. NE SVI. Svi osim osobe Žnj. To je ona ista osoba iz posta "Opet živčana". Naime, osoba Žnj je bila u sukobu sa samom sobom i svojom savješću u odluci koja joj je promijenila život. Ona je kao zadnje izdajničko govno izašla sa svima nama iz škole, razišli smo se (jer smo se opet svađali gdje ćemo ići, pa smo na kraju svi otišli svojim putem...koji kolektiv...), ali ona se VRATILA u školu. Stala pred vrata od zbornice i ČEKALA profesoricu. Kad je ona izašla rekla joj je da smo mi svi markirali ali ona nije imala srca pobjeći s nama i imala je grižnju savjest. Bilo joj je teško ostaviti nju jadnu u neznanju kao ona ne bi skužila da smo mi pobjegli.... da skratim: ona je izašla s nama, usrala se i na pola puta okrenula i otišla natrag u školu! S tim da nikome ništa nije rekla. Da nam je rekla, bar bi se pola nas vratilo s njom u školu (za dečke čisto sumnjam...oni su već od prvog sata osjetili miris pive pa ih je to bacilo u trans i jedva su dočekali zadnji sat..). Ovako je ispala najveći izdajnik od vremena Vidcunda Quislinga i Jude. Eto. Kad već nismo da sad uspjeli biti kolektiv i zajednica ona nas je sad spojila i zabetonirala naše labave veze i sad smo svi zajedno protiv nje!! Ha ha ha ha haaaa... ak već u ničemu drugom ne štimamo, podržavamo se u tome da nju podjebavamo i svi smo zajedno u tome... Naš stari razredni moto je bio "Važno je da smo mi svi zajedno", sad je "Dođoh, otišah i vratih se!"...jebena katastrofa. Baš nas je izdala. To je pretužno. I najveći štreberi i protivnici bježanja pobjegli su i nisu se ustrtarili. Ma znala sam ja da to predobro zvuči da bi bilo istinito. I to nije sve. Ne, ne. Ona se nakon svega ponovno vratila u kafić gdje je bila velika većina razreda i ponašala se kao da se ništa nije dogodilo. Iako bi o tome koliko smo svi razočarani mogla pisati i pričati danima (a stvarno bi mogla...) smatram da je ovo i više nego dovoljno jer za njju više riječi nemam. I samo još par riječi za kraj : "VRATIJA SE ŠIME..."
Čitam ja danas o borderline sindromu (osoba oboljela od sindroma se osjeća živom samo kad si nanosi bol i neprestano pomišlja na samoubojstvo, tj. graničnog poremećaja osobnosti, većinom su oboljeli tinejdžeri). Osobe pate od čestih promjena raspoloženja, doživljavaju sebe drukčijima od okoline, osjećaju unutarnju prazninu i razmišljaju o samoubojstvu. Česti su i napadaji depresije koji tjeraju na samoozljeđivanje s kojim dolazi osjećaj olakšanja. I onda se zapitam: što se to sa mnom događa? Prije dvije godine, u prvom srednjem imala sam velikih psihičkih problema koji su se odrazili i na fizičko zdravlje. Prečeste depresije, samoozljeđivanje (ne tako teško, ali opet s posljedicama), neizmjerna želja za samoubojstvom, odvratan osjećaj unutarnjeg raspadanja i ogromne praznine. Gadila sam se sama sebi. Neprestane promjene raspoloženja koje su i meni išle na živce a kamoli drugima u mojoj okolini. Ja sam za njih bila dramatičar i živčarka. I nitko nije znao kolike ja zapravo probleme i razilaženja u sebi nosim. Moj najveći problem je što ja izvrsno dobro glumim. I skoro nitko nije primjećivao ogromne promjene koje su se sa mnom događale. Možda je to i bio dio puberteta, promjene- osnovna srednja škola i sve zajedno. Ni sama ne znam kako i kad je počelo, ustvari znam. Sve je počelo od njega. On me je natjerao na odrastanje. Nesvjesno, pretvorio me iz naivnog i glupavog djeteta u ogorčenu i opreznu "ženu". Ne znam kada je prestalo. Doduše nije prestalo, još uvijek traje. Jedina promjena je da više ne glumim. Možda mi je tako i lakše. Ali opet sam zatvorena, koliko god se činila otvorenom; komunikativnom, veselom- šaljivom i napadnom, ja sam užasno zatvorena. Nije mi to problem priznati. Mogu ja pričati s drugima o svojim problemima. Moj problem je što najbitnije prešutim i skupljam u sebi, te analiziram, analiziram, analiziram i tako u nedogled. I onda samo jednog trenutka puknem. Želim se promjeniti. Toliko to jako želim da je nemoguće. Mnogi koji me jako dobro poznaju a ovo će pročitati zapravo ne znaju pojedinosti koje me čine ovakvom. Čudnom. Prošle su tri godine. Promjenila sam se. Nabolje ili nagore- teško je znati. Znam samo da se sama sebi baš i previše ne sviđam. Nije to pubertet ni ne znam ni ja više što, to sam jednostavno ja. Pomaknuta i drugačija od svih. Donekle mi je to i drago. Nije mi jedino drago što sam prerano odrasla. Što nisam uživala u najljepšim danima i godinama svog djetinjstva. Žao mi je kad se osvrnem i pogledam u prošlost i vidim jedino brigu, tugu, bol, suze, osudu, izdaju i iznemoglost. Možda me je sve to učinilo ovakvom kakva jesam sad, možda ću zbog toga postati "bolja" osoba. Ne znam. Znam samo da ne osjećam ništa. Tupa sam i prazna. Ni sama ne znam što želim. Ne sažaljevam se, niti to tražim od drugih, dapače to mi se gadi. Ja sam samo realna i vidim se onako kakva jesam u vlastitim očima.
Ponosna i razočarana. Po ne znam ni ja više koji put. Opet me je preksinoć razočarao. D………….., a tko drugi. "Bok B…………" "Bok" i tako, šta ima ništa, kak si "Savršeno" kaže on meni. Pa mislim si ja, lijepo, super za tebe. Gleda on mene, ja njega, kao ono sve nešto iščekujemo jedno od drugog, a nitko ništa ne poduzima. Koji kretenizam. Gledam ja tako njega dok on grize nokte. Mislim si ja "Otkad on to grize nokte? Možda ga je nervoza uhvatila, tko će ga znati". Pričao je s M………….., činilo se o nekoj ozbiljnoj temi. Moš' mislit. Koji kreten. On misli da svaki put mene može tako zajebat i sjebat. Pa donekle i dobro misli, ali ovaj put B………….. stoji na svome. Stojim čvrsto na posljednjoj odluci koju ću ikad donijeti u vezi njega. Preksinoć, dok sam išla kući i smrzavala se, što od hladnoće i magle, što od bijesa i ogorčenosti, stavila sam veliku crnu toču na i. Itekako da će i dalje postojati u mome životu, ali više mi neće biti u glavi, već u srcu (a to za mene stvarno puno znači, tj. stvarno puno mi treba da prestanem razmišljati o nečemu). Možda nikad više nikog neću voljeti kao što sam njega, tj. kao što ga volim, ali bar neću ni toliko ustrajati u tome. Možda je on stvarno jedini, ali bit će i posljednji. Ne želim više nadati se uzalud. Teško mi je podnijeti to sve kad mi on jedan dan kaže jedno a onda drugi dan sve to padne u zaborav. Znam da je sjeban, ali ni moj život nije bajka. Sjebana sam i ja. Svi smo. Pa šta onda? Živimo. On izgleda živi od sažaljenja. Meni sažaljenje ne treba. Nenormalno mi je teško nositi se s tim. Ne mogu to ni opisati. S njim sam provela najljepšu noć u svome životu. Kad sam se sljedeće jutro probudila bila sam uvjerena da sam sve to sanjala. I onda, nekoliko dana sve super, jednog dana ------------------------------ništa. Odjednom je sve prestalo. Zašto svaki put kad mi sve bude super, kad ja sve u svojoj preopterećenoj glavi složim on dođe i sve poremeti. Zašto baš sad, kad ne mislim na njega, kad mi je sve savršeno, on mora sve sjebati? Zašto sam ja uvijek ta glupača koja sve povjeruje? Iako sam se opekla već 500 puta, iako znam da će boljeti još više nego prije. Znala sam da će ovaj put biti zadnji, znala sam. Toliko mi je puta odgrizao komadić srca da ga skoro više i nemam. Krvarim. Raskidao me je kako on to najbolje zna. Razapeo me je i ostavio na križu. Na križu nepovjerenja i izdaje. Pribijena olovnim čavlima njegove ljubavi.
Razapeta kao Baudelaire između vječne težnje k idealu a odlasku i prepuštanju zlu, ostajem sama, sa suzama u krvavim očima, sama, ogorčena od čekanja boljeg sutra. Tjeskoba i ideal; bol i radost, sretna i razočarana. Prepuštena letenju u okovima i prisiljenu slijetanju na šugavi potonuli brod. Prepuštena sebi i vlastitome zlu. Vlastitome bolu, izmišljenim idealima i kretenskim ciljevima dobrote i pažnje. Dobrote bola. Dajem već ispražnjeno srce dobrote, kidaju mi se udovi od bola; a pomoći si ne mogu. Ostavljena u praznini i čežnji za cvjetovima. Od predebeli zid odbija se čežnja i vraća se neprekinuta bol. Od čovjeka postala sam duh. Prozirna od križa svakodnevice koji nosim na leđima. Mog osobnog križa. Pognuta od težine pogleda. Od čovjeka do pakla.
Savršenstvo. Najodvratnija riječ koja postoji. Nisam savršena. Nisam savršena. Nikada i nisam željela biti ono što nisam. Zašto me uvjeravate u ono što nije istina? Savršenstvo. Gadi mi se praznina te riječi. Razmišljam dok kao pčela radnik stupam u boj da obranim svoj dom, svoju slobodu, prava, stupam u boj ne znajući za onu mržnju u očima neprijatelja, ne znajući za onaj vječni razdirući nemir pakla u koji svi odlazimo. Padamo, jedan po jedan, dobri i zli, s okovima i bez okova. Možemo li se boriti da spasimo svoj dom? Možemo li se boriti da spasimo svoje duše? I dalje marširamo bez poveza na očima, prvi put vidimo okrutnost svijeta. "Borit ćemo se do smrti!" Slušamo naredbe kraljice. Zaštitimo roj od neprijatelja. Samo naprijed, zažmirite da ne vidite bol i ne osjetite svoju nepostojeću ulogu u hordi. Može li Bog, negdje gore iznad, oprostiti to što smo učinili? Znamo za "neprijatelje", čuli smo negdje za njih, predajte se sad dok niste osjetili naše žalce. Oni su prepuni otrova, nagrizaju i nas, i mene, nebitnu pčelu u nepreglednom roju. Marširajmo, unesrećimo sebe, osigurajmo si kartu za pakao. Ulaznice se sad prebrzo dijele, požuri dok ih još ima. Koga briga za bol? Spasit ćemo kraljicu. Iako ona nikad nije čula za nas. Ni groba nemamo. Spomen se briše. Nemamo ni imena. Imamo samo žalce, jednu jedinu priliku za junaštvo. Trenutno junaštvo, junaštvo koje se prebrzo zaboravlja. Obrani svoju dušu i umri. Naciljaj dobro, drugu priliku nećeš dobiti. Umiremo u bolu, mi pčele radnici, najbrojniji i najzanemareniji članovi ovog poremećenog društva. Umiremo i nitko ne zna za nas. Ne znaju ni našu brojnost. Savršenstvo. Hijerarhija je tako savršena. Svatko zna što radi. Mi radimo, borimo se i umiremo. Umiremo u zaboravu. Sve je bilo tako savršeno dok smo letjeli oko cvjetova, izvora dobra, ideala, životne hrane. Umirem zbog cvjetova, u bolu, odlazim u pakao i opet sam sama. Bili su to i ostali cvjetovi zla i bola koji su neophodni za naš opstanak i našu smrt.
Umirući tješim se. Nije sve tako crno. Sivo je.
